Zašto dalmatinska kuhinja zaslužuje bolji PR

Kada se u europskim gastronomskim publikacijama govori o mediteranskoj kuhinji, Italija i Grčka uvijek zauzimaju prvih pet mjesta. Hrvatska, i konkretno Dalmacija, rijetko se pojavljuje u tom kontekstu — a po svemu bi trebala. Dalmatinska kuhinja počiva na istim načelima koja se slave drugdje: sezonski namirnice, minimalna obrada, poštivanje okusa. Gregada, riblja variva koja se kuhaju u lončiću bez miješanja, star je recept koji se nije promijenio u stoljetima. Soparnik — tanki slojevi tijesta s blitvom i lukom, pečeni na žeravici — jelo je koje nema direktnog pandana u cijeloj Europi. Pa ipak, izvan Dalmacije ga gotovo nitko ne poznaje. Razlog nije kvaliteta. Razlog je marketing, ili bolje rečeno, potpuni nedostatak istoga. Talijanski restorani investiraju u pripovijedanje, u fotografiju, u edukaciju stranih novinara. Dalmatinski restorani serviraju hranu i pretpostavljaju da će okus govoriti sam za sebe. Ponekad govori. Ali bez konteksta, bez priče, bez vidljivosti — i najboljа jela ostaju regionalna tajna. Promjena zahtijeva suradnju ugostitelja, turističkih zajednica i — da, blogova poput ovog — koji su voljni pisati o hrani s ozbiljnošću koju zaslužuje.